Samoća – suputnica današnjice

A samoća i usamljenost boli! I to ne boli onako razarajućim, iznenadnim bolom, već bolom koji polako, ali stalno gricka dušu, živce, kosti, mozak… A nigdje nema nikoga i ničega tko i što ti može ublažiti paklene muke. Samoća ubija.

Proklet je onaj tko je sam. Biti sam i usamljen je bolno, patničko stanje duše, duše koja vapi za ljubavlju, a nitko je ne želi čuti. Usamljeno se osjećaju samo jadni ljudi, ljudi koji ne zaslužuju ljubav…je li to istina? Ne znaju se nositi sa usamljenosti oni koji nikada nisu naučili biti sami? Izjave koje sam čula svakodnevno od ljudi koji ne znaju što znači usamljenost.

Mnogo ljudi žele biti sami jer se tada mogu posvetiti sebi, svojim hobijima, razmišljanjima, snovima, opuštanju… Oni koji vape za usamljenosti nisu istinski sami, ne zapravo. Okrežueni su ljudima, stvarima, smijehom, glasom, ljubavi…

No, kada osobe odrade stvari koje vole raditi sami i u njima se budi želja za kontaktnom, tu je uvijek netko kome mogu pružiti ruku i znaju da će njihove prste netko nježno dodirnuti.

A što da radi usamljenik, koji stalno pruža ruku uzalud, svi oko njega su samo u prolazu, nitko ga ne čuje, pa čak ni oni koji sebe smatraju prijateljima ili čak ljubavnicima te usamljene duše.

Nikad se nisam smatrala posebnom naprotiv, toliko sam patila u svojoj koži da više nisam znala ni tko sam. Moj je život bio monoton, prazan, dosadan i neispunjen. Sama više izlaz nisam pronalazila, a sve crnije misli su me zaokupljale i jele iznutra. Moje ime su zvale samoća i usamljenost svakog dana sve jače i glasnije.

Problem sam htjela podijeliti s drugima, ali kako? Kako da svoj prblem podijelim s prijateljima na društvenim mrežama, kako da drugima objasnim što se događa u mojoj glavi? Kako problem riješiti? Kako nekome objasniti kako se osjećate kada to ta osoba ne može shvatiti?

Kroz glavi mi se svakodnevno vrte iste misli i ista pitanja. Postoji li sklonost čovjeka k samotnosti? Jesam li ja samu sebe osudila na ovu gluhu maglu bez ljubavi? Jesam li uvijek birala krive ljude, sebične muškarce slučajno ili namjerno?

Možda sam ja tražila previše, možda nisu znali kako pružiti pravu ljubav? Možda ja nisam znala kako primiti ljubav? Samo su neka od pitanja koja sam iznova svakog dana ponavljala.

Ne, nemoguće, jer još uvijek poneki nježan pogled, tople riječi i očaravajući osmijeh zalepršaju leptire u mojoj utrobi.

Kako se osjeća žena kojoj voljeni muškarac odškrine vrata raja, a zatim joj ih zalupi pred nosom? Bijedno, očajno, tužno, nevoljeno, razočarano. Kao zgažena voćka na prljavom asfaltu upijam u sebe stope nekih nekad dragih ljudi i trunem. Ne mogu to više, ne želim.

Potražila sam pomoć. Htjela sam nekome otvoriti dušu. Usamljena, poražena, znala sam da trebam razgovor, savjet, nekoga tko će me razumjeti. Vidjela sam broj i nazvala. Javila mi se savjetnica Teodora.

Kliknule smo na prvu i razvile blizak i prijateljski odnos. Jednog dana, ispričala mi je svoju priču. Naučila me obraćati pažnju na poruke svemira, na znakove kroz koje nas viša sila vodi, a život uči. Kroz razgovore s njom spoznala sam jednu novu sebe, izgradila sam svoje Ja.

Daj čovjeku ribu i nahranio si ga taj dan. Nauči ga pecati i nahranio si ga za čitav život. To je za mene napravila Teodora. Novu, bolju verziju mene same koja i dalje, baš kao i svi mi, ima svoje probleme i loše dane, ali sada se znam nositi sa svime, a i znam da je ona uvijek tu za mene.

Premda sada znam pecati, volim kad pecamo zajedno, volim s njom dijeliti sve kroz ovo čudo zvano život. Sretna sam što sam našla tako posebnu dušu da bude moja suputnica i prijateljica. I obožavam novu sebe koja je sada sretna žena, svjesna svoje posebnosti i moći. Sama da, ali usamljena više ne.